TEMA: KAMATE

KAMATNE STOPE – OSNOVI (1)

Šta sve utiče i ko određuje kamatne stope u tržišnoj ekonomiji, često se postavlja kao pitanje u periodima krize kada ovaj trošak za zajmoprimce postaje bitna činjenica. Bez sumnje, centralne monetarne vlasti utiču na kratkoročne kamatne stope sa tendencijom da su one niže u periodima krize, a više u periodima prosperiteta. Kamatne stope su niske da bi ova stavka u troškovima bila niža, što presudno može da utiče na opstanak biznisa.

Međutim, na dugoročne kamatne stope utiče više faktora. To najbolje pokazuje koncept revnotežne kamatne stope, tzv. Wicksellian kamatna stopa.[1] Po ovome konceptu, ravnotežna kamatna stopa je realna kamatna stopa (podešena za stopu inflacije) koja je konzistentna sa punom zaposlenošću rada i kapitalnih resursa i to poslije izvjesnog vremena prilagođavanja. Ali, mnogi faktori utiču na ravnotežnu kamatnu stopu, koji se opet vremenom mijenjaju. Tako u dinamičnoj i rastućoj ekonomiji, ako su svi ostali faktori isti, ravnotežna kamatna stopa ima tendenciju rasta reflektujući visoki potencijalni prinos na kapital. Obratno, u recesivnoj ekonomiji kamatne stope imaju tendenciju da budu niske jer su investicione mogućnosti limitirane ili neprofitabilne. Javna potrošnja (veliki budžetski deficit) i politika oporezivanja mogu uticati na višu ravnotežnu kamatnu stopu, pod uslovom da su ostali faktori ostali isti. Razlog tome je što kreditna sredstva umjesto u privredu ide u javnu potrošnju.   

Centralna monetarna institucija (obično su to centralne banke, FED u SAD-u) mogu uticati preko kamatnih stopa na poboljšanje zaposlenosti radne snage i kapitalnog resursa prema nivou koji zahtjeva procjena ravnotežne kamatne stope. Međutim, ako centralna banka  predugo drži kamatne stope iznad ravnotežnog nivoa, to može da dovede do usporavanja ekonomije zemlje, čak i do recesije. Naime, kapitalne investicije i trajna potrošna dobra postaju postaju neatraktivni kada troškovi kreditiranja nadmaše prinose na te investicije. Obratno, ako se kamatne stope drže suviše dugo ispod ravnotežne kamatne stope, može doći do pregrijavanja ekonomije i inflacije, stanje koje je neodrživo i nepoželjno.

---

[1] Po švedskom ekonomisti Knut Wicksell-u.

Tema: Bankarstvo

INOVACIJE SA HIBRIDNIM FINANSIJSKIM INSTRUMENTIMA – BOLJE RJEŠENJE ZA BANKE U KRIZNIM PERIODIMA /The Economist/

Banke su u normalnim uslovima imale u svojim bilansima veliko učešće pozajmljenih sredstava i vrlo malo učešće sopstvenog kapitala (komercijalne banke najčešće ispod 10%, investicione banke nekoliko procenata). Finansijska poluga, koja označava učešće pozajmljenog kapitala u pasivi, omogućava visoke profite u periodima prosperiteta ali i velike gubitke u lošim godinama. Nakon izbijanja krize, odgovor regulatora bio je povećati učešće kapitala da bi banke održale poslovanje prebacujući rizik na svoj kapital. Danas se javljaju novine koje bi banke učinile sigurnijim korišćenjem tržišne discipline a ne strogu ruku države.

Poslednjih godina povećano je korišćenje novog hibridnoh instrumenta nazvanoh Kokos (CoCos – contingent convertibilities) kao skraćenica za moguće konvertibilne obveznice. Ove obveznice imaju opciju konvertovanja u akcije kada se banka-dužnik bori sa teškoćama čime se smanjuju dugovno opterećenje i trošak plaćanja kamate. Ovi hibridni instrument ima dobru stranu u periodu uspona i omogućavaju ublažavanje problema u periodima recesije. Regulatori nemaju ništa protiv da banka poveća svoju sposobnost da izdrži gubitke korišćenjem ovog hibrida.

U slučaju da regulator upozori da je kapital banke pao ispod donje granice, aktiviraju se ove konvertibilne obveznice. Konverzijom, akcionari se štite od gubitka vrijednosti ali to pogađa vlasnike obveznica koji gube jer dobijaju manje vrijedne akcije nastale od njihovih obveznica. Ovo u suštini predstavlja konvertovanje dugova u akcijski kapital jer  imaoc obveznice postaje akcionar.

Da bi se prevazišao problem gubitaka za vlasnike obveznica dva profesora, Jeremy Bulow sa Stanford Univerziteta i Paul Klemperer sa Oxford Univerziteta[1], predlažu novi instrument koji su nazvali ERNs (Equity Recourse Notes – note sa pravom na kapitalni regres). Dakle, pravo obveznice da se isplate akcijskim kapitalom emitovanjem novih akcija dužnika. Kao i Kokos, ERNs funkcionišu kao dugovni instrument u normalnim vremenima sve do momenta kada se stekne uslov za pokretanje konverzije. Pokretač konverzije je tržišna cijena akcije banke, a ne regulatorovo mjerenje kapitala banke. Kada cijena akcije padne ispod npr. 25% njene inicijalne vrijednosti (u momentu emitovanja obveznica), banka može otplatiti obveznice sa novim akcijama umjesto gotovinom i to samo u visini dospjele obaveze, pod navedenim uslovom pada tržišne cijene akcije. Drugim riječima, kada cijena akcije u odnosu kada banka emituje svoje obveznice padne ispod 25%, tj. u ovom primjeru kada padne za 75% njene vrijednosti na dan kada se isplaćuje kupon ili glavnica, u tom slučaju obaveze se isplaćuju u akcijama po cijeni od 25% vrijednosti akcije. Ovo je i dalje dobro za banku ali i za povjerioca. Ovako se izbjegava nekoliko problema sa Kokos obveznicama. Naime, otklanja se neizvjesnost vezana za ponašanje regulatora. Proces je transparentan jer investitor može da prati tržišnu cijenu akcije banke kada se približava aktiviranju konverzije. Ako se cijena akcije oporavi na bilo koji naredni termin dospijeća obaveze, vraća se gotovinska isplata obaveza od strane banke emitenta. Osim toga, nove akcije ne vrijede više od gotovine koja bi se trebala isplatiti za dospjelu obavezu ERN i ne utiče na pad cijene kao što je to slučaj sa Kokos obveznicama nakon konverzije.

Obično firme u teškoćama će se potruditi da povećaju kapital da ne budu pod pritiskom dugova. Novu gotovinu po osnovu povećanja kapitala usmjeriće na otplatu duga prije nego da kreditiraju. To smanjuje investicioni (kreditni) potencijal prema klijentima što nije dobro za ekonomiju. Međutim, ovaj problem se izbjegava sa ERNs obveznicama. Ako banka u problemima emituje nove ERN obveznice kada joj je cijena akcije pala na 25%, ova snižena cijena postaje nova inicijalna cijena akcije na dan nove emisije obveznica. Sada je tačka konverzije 6,25% (tj. 25% od 25%) u odnosu na onu prethdonu inicijalnu cijenu akcije iz vremena normalnih uslova. Novi investitori će dobijati gotovinske  uplate dok cijena ne padne na 6,25% ali one inicijalne cijene koja je važila za prethodnu emisiju obveznica. Međutim, raniji vlasnici ERNs još uvijek će dobijati akcije prilikom isplate obveznica. Na ovaj način se relaksira pitanje kada dug visi nad glavom. S druge strane investitor može prodati akcije koje je dobio i tako doći do gotovine, i na taj način se vrati u bezrizičnost svog plasmana. ERNs se lako tržišno vrednuje.

Nedostatak vezano za ERNs, ipak, ima i odnosi se generalno na sve hibride. Ako banke trebaju više kapitala jednostavnije je da primijene klasičan način povećanja kapitala direktnom emisijom akcija. Bankari mogu biti nezadovoljni sa rješenjem koje nudi ERNs jer moraju da više plate za svoje zaduživanje i da im ovaj način bude skuplji u periodima pada.

U svakom slučaju ovaj novi hibrid, koji se predlaže i koji tek treba da prođe test sigurnosti upotrebe u praksi, je interesantan jer ima prednost u tome da firme, a ne regulator, odlučuju o najboljem miksu finansiranja. Slično prof. Robert Shiller sa Yale Univerziteta traži da država koristi obveznice sa kamatom vezanom za rast BDP, tako da bi država bila manje opterećena u periodima recesije. Drugi predlažu da hipotekarni dugovi budu automatski otpisani kada vrijednost nekretnina padne, tako da rizik cijena kuća ne bude samo na prezadužene vlasnike kuća. Rigidni ugovori o kreditima su dobri u dobrim vremenima, ali u kriznim je neophodna fleksibilnost, kako zaključuje autor teksta.

---

[1] Jeremy Bulow and Paul Klemperer, Equity Recourse Notes: Creating Counter-cyclical Bank Capita, May 2015 file:///C:/Documents%20and%20Settings/HP/My%20Documents/Downloads/ERNs.pdf

TEMA: Trendovi u bankarstvu
<finalna verzija>

FINTEK – FINANSIJSKE TEHNOLOGIJE MIJENJAJU BANKARSKI SEKTOR
/ The Economist/

Tehnološke inovacije i tehnološke kompanije su puno toga iz korijena promijenili zadnjih decenija. Amzon je redefinisao način prodaje knjiga i uticao na poslovanje knjižara, e-mail je promijenio način komunikacije jer je pisma zamijenio elektronskom poštom. Neki klinci su svojim dot.com kompanijama uticali na filozofiju i prirodu biznisa više nego ijedna tradicionalna kompanija.

Sve više prodornih startup-ova bavi se finansijskim tehnologijama, tako da je skovan novi naziv Fintek (Fintech – Financial Technology). Fintek, finansijska tehnologija, je vrsta biznisa koja se bazira na korišćenje softvera da bi se pružale finansijske usluge, tako da se ovaj novi termin definiše kao inovacije u finansijskom sektoru. Fintek industrija se rapidno razvija poslednih godina privlačeći milijarde novih investicija.  Vruća pitanja u ovoj oblasti, smatra se, su (Wikipedia): analitika skupova podataka[1], mobilnost, plaćanja, menadžment rizika, sigurnost, društveni mediji i saradnja, infrastruktura i operacione tehnologije (hosting, baze podataka, skladištenje, umrežavanje, IT menadžment), finansiranje malim iznosima od velikog broja ljudi, P2P pozajmljivanje[2].

Fintek preko kompjutera vrši razne tehnološke intervencije u personalnim i komercijalnim finansijama. Nove tehnologije, kao što su mašinsko učenje, predviđajuća analitika ponašanja, marketing vođen podacima i dr., preuzimaju dio posla u finansijskom odlučivanju. Učeće aplikacije neće samo otkrivati navike korisnika, već će uključiti korisnike u saznajnoj igri kako bi njihovu automatsku, nesvjesnu potrošnju i štednju učinila boljom (Investopedia). Korisnike Finteka čine četiri kategorije: B2B banke, njihovi poslovni klijenti, B2C za mali biznis i potrošači. Trend mobilnog bankarstva, povećane informisanosti i raspoloživosti podataka uz preciznije analize i decentralizaciju pristupa počinju da stvaraju mogućnosti da ovi korisnici stupaju u međusobne interakcije na dosad nezamisliv način.

Hoćemo li se obratiti umjesto banci klubu za pozajmice, tj. peer-to-peer platformi koja povezuje ljude koji trebaju novac sa onim koji imaju štednju? Ili poslati novac u inostranstvo preko startup-a koji je specijalizovan za međunarodni transfer novca po vrlo niskom trošku umjesto da koristimo komercijalnu banku? Možda ćemo se, umjesto menadžeru savjetniku za štednju za penziju, obratiti algoritmu koji ga može uspješno zamijeniti uz vrlo mali trošak? Hoće li ove novajlije u biznisu zamijeniti banke, konsultantske kuće i druge finansijske institucije? Da li “Silicon Valley” dolazi, kako upozoravaju pojedini akcionari i menadžeri iz velikih transnacionalnih banak? Da li će bake poslije globalne finansijske krize postati još ranjivije na novi talas inovacija u bankarstvu?

Pitanja je sve više, a odgovore je za sada teško naći za sve njih. Potrebno je vrijeme da se pokaže da li će finansijske inovacije moći da riješe mnoge specifičnosti finansijskog sektora kao što su kredibilnost finansijskih učesnika – zajmoprimaca, zamjena bankarskih službenika sa android softverima, održivost plaćanja putem mobilnog telefona (Apple Pay) i kreditiranje od strane sistema plaćanja kao što je počeo Pay Pal itd. Sa sigurnošću možemo reći da će banke postati ranjivije na Fintek ali neće nestati, makar za dogledno vrijeme.

________________

Izvor (Special Report: International Banking, The Economist): "A Piece of the Action: When the Middle Class joined the Money Class", by Joe Nocera, Simon & Schuster, reprint edition 2013. "Smart Money", by Andrew Palmer, Basic Books, 2015. "The Future of Finance", volumes 2 and 3, Goldman Sachs, March 2015. "Global Payments 2014", Boston Consulting Group. "The Future of Fintech and Banking", Accenture, 2014 and 2015. "Innovation: the Regulatory Opportunity". Speech by Martin Wheatley, October 2014.

---

[1] Radi se o velikim skupovima podataka i kompleksnim podacima koji za koje su tradicionalne tehnike obrade podataka neadekvatne. Izazovi koji se javljaju kod ovih podataka su: analize, prikupljanje, pretraživanje, stavljanje na raspolaganje, čuvanje, transfer, vizuelizacija, informaciona privatnost i dr.

[2] Peer je ličnost istog godišta, statusa, sposobnosti …

GRČKA UVODI PRIVREMENI NOVAC? (The Economist)

Grčka se sve više suočava sa problemom likvidnosti. Nedavna mjera monetarnih vlasti da se viškovi gotovine deponuju u Centralnu banku te zemlje nagovještava skoro suočavanje sa problemom otplate sledeće tranše kreditnih obaveza koja dospijeva krajem juna mjeseca ove godine. Ukoliko do toga dođe, izvjesno će Evropska centralna banka prekinuti gotovinsku podršku Grčkoj. U tom slučaju Grčka će morati napustiti euro u smislu jedinog korišćenja ove valute. Naime, ne isključuje se mogućnost emitovanja privremenog novca umjesto gotovine. Vlada može pribjeći privremenom novcu (potvrdama) da bi isplatila plate i razne prinadležnosti čime bi imala dovoljno gotovinskih sredstava da izmiri svoje naredne obaveze.

Privremeni novac emitovala je Kalifornija 2009. god. da bi platila poreze i druge obaveze ova američka savezna država u vrijednosti od 2,6 milijarde dolara i obećanom kamatnom stopom od 3,75%. Svako ko je posjedovao navedeni privremeni novac mogao ga je zamijeniti za dolare ali uz navedenu kamatu koja je išla u korist lokalnih banaka koje su mijenjale privremeni novac za dolare. U roku od 2 mjeseca budžet je prebrodio teškoće, tako da je i privremeni novac bio ubrzo otkupljen zamjenom za dolare.

Mnogo prije, slično je uradila Argentina 2001. god. kada je svojim građanima počela plaćati u poreskim vaučerima. Obim ovog privremenog novca dostigla je obim naredne godine od 50% vrijednosti pezosa u opticaju (tj. 2,4 milijarde dolara). Problem se stvorio kada su privremeni novac počeli da emituju više državnih emitenata (provincija), što je otežalo trgovinu između njih.

Ukoliko Grčka bude primorana da uvede privremeni novac, to može biti samo za izmirenje npr. poreza ali svakako ne za plaćanje roba i usluga prema inostranstvu. Takođe, privremeni novac bi kroz razmjenu u lokalnim bankama mogao da isisa euro iz nacionalnog bankarskog sistema. Problem ostaje i dalje za Grčku, kako država da dođe do više eura uz manju potrošnju kako bi vratila svoj ogromni dug. Privremeni novac bi mogao samo da donese dodatni koji mjesec predaha od nelikvidnosti i ništa više. Nakon izbora poslednjih mjeseci, pregovori sa kreditorima stoje u mjestu čime se nastavlja opasna igra na ivici finansijskog ambisa ove zemlje. 

Tema: tržište obveznica

NAJAVA RASTA KAMATNIH STOPA - TRŽIŠTA DUGOVNIH INSTRUMENATA UZNEMIRENA

Američke Federalne Rezerve (US FED) planiraju da podignu kamante stope čime se zatvara ciklus snižavanja kamatnih stopa od 9 godina. Kamatne stope su u ovom periodu pale do gotovo nultnog nivoa. Osim najave, nepoznato je kojim tempom i koliko će rasti kamatne stope. U svakom slučaju finansijska tržišta će doživjeti ogromne promjene kako u obimu, tako i u strukturi. Naime, ovim će se otvoriti novi ciklus stezanja cijena obveznica jer je moguće da će investitori pohrliti da izbjegnu pad cijena dugovnih instrumenata. Politiku FED-a slijediće većina centralnih banaka drugih zemalja, tako da se očekuje globalan

Zašto cijene obveznica padaju sa porastom kamatnih stopa

Investitori kupuju dugovne instrumente da bi ostvarili prinose koji odgovaraju minimum prosječnim kamatnim stopama sa tržišta, inače ne bi bili spremni da ulažu. S obzirom da je budući gotovinski tok obveznica predvidljiv (kuponske isplate, glavnica), investitori su spremni da plate onu cijenu koja obezbjeđuje prinos tržišne kamatne stope. Ako tržišne kamatne stope porastu, istovremeno će se smanjiti cijena obveznice do onog nivoa dok ta obveznica ne obezbjeđuje prinos u visini sada povećane tržišne kamatne stope. To znači, da investitori koji su kupili obveznicu ranije mogu sada prodati po cijeni koja je niža od njihove kupovne što dovodi do njihovih kapitalnih gubitaka. Otud strah postojećih vlasnika obveznica i njihova spremnost da što prije prodaju obveznice, što ako se to pretvori u paniku, može da dovede do pada tržišta obveznica, tj. nelikvidnosti. Zbog nelikvidnosti mogući su snažna kretanja na tržištu i pojavu spirale gubitaka. Ako 10-godišnja trezorska obveznica sa polugodišnjom isplatom od 2% pri tržišnoj kamatnoj stopi od 0,5% imati cijenu od 470,25$, onda će povećanje na 0,75% tržišne kamatne stope uticati da cijena padne na 456,28$. Pad cijene jedne obveznice za 13,97$ na tržište koje se mjeri stotinama milijardi dolara jasno pokazuje o kakvim se ogromnim promjenama radi ukoliko se poveća tržišna kamatna stopa za 0,25%.

Predmet uticaja su ne samo suverene obveznice čiji su najveći vlasnici veliki institucionalni investitori već i korporativne obveznice.

Globalna veličina tržišta i procjena rasta kamatnih stopa

Samo američko tržište trezorskih obveznica dostiglo je obim od 12.5 triliona dolara, od četa je u posjedu Kine i Japana po 1.2 triliona dolara. U Americi tržište obveznica je u vrijednosti jednako tržištu akcija dok je ovaj odnos u Evropi oko 2/3. Na svjetskom nivou 75% otpada na tržište obveznica a 25% akcija (procjena McKinsey&Co, 2011).

Poznato je da gro investicija ide ili na tržište obveznica ili na tržište akcija. Povećani rizici rasta kamatnih stopa može da utiče na okretanje investitora prema tržištu akcija, tim prije ako u narednom periodu se pokažu jači znaci oporavka od ekonomske krize.

Predviđanja su da će kamatne stopa rasti 1% u narednih 5 godina, 2,5% u narednih 10 godina i 5% u naredne dvije dekade.

Dean, prof. Dragoljub Jankovic, stays from 20.04 to 25.04.2015. at the Faculty of Economics and Administrative Sciences University of the Mediterranean (Akdeniz University) in Antalya (Turkey) as a visiting professor within MEVLANA program. Coordınator or the Program ıs Prof. Dr. Gülden Bölük.

Prof. Dragoljub Jankovic talked about the future cooperation with Prof. Dr. Burhan Özkan, Adviser 

of the Rector

 and Head of International Relations Office, and Prof. Dr. Murat Karaöz, Dean of the Faculty of Economics and Administrative Sciences (Iktisadi ve Idari Bilimler Fakültesı).

Tema: Slobodne ekonomske zone

SLOBODNE ZONE – ZABORAVLJENA PRIČA

Nedavno je Economist objavio članak o slobodnim zonama. Slobodne (bescarinske, izvozne) zone pojavile su se krajem 50-tih godina prošlog vijeka. Kao specijalne privredne zone predstavljaju  kombinaciju poreskih i carinskih podsticaja za pojednostavljivanje carinskih procedura i smanjenja regulacije. Uprkos različitim mišljenjima, često suprotnim,  o tome koliko slobodne carinske zone utiču na razvoj zemlje u kojoj se organizuju, danas 75% zemalja u svijetu imaju jednu ili više ovakvih zona. Taj broj se kreće oko 4.300 u svijetu. Štaviše, njihov dalji razvoj najavljuje se u mnogim zemljama. Tako na primjer, Indija svoje ambicije u ovoj oblasti najavljuje kao revolucionarne, japanski premijer priprema specijalnu strategiju za ove zone, mnoge zalivske zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka u kontinuitetu otvaraju nove, a Katar jeposlednji primjer. Kina je krajem 90-tih godina prošlog vijeka počela značajan rast svog izvoza prema svijetu upravo preko njihovih lukčkih slobodnih zona (Shanghai, Shenzhen).

Slobodne zone su se često smatrale kao sredstvo brzog razvoja jedne regije i čitave zemlje, tako da su se olako od strane političara smatrale kao pokretači razvoja i izvoza.  Smatralo se da je dovoljno uz brzo i lako određivanje potrebnog prostora, uspostaviti povoljne poreske i druge olakšice. Međutim, često u takvim okolnostima, dolazilo je do neuspujeha. Ispostavilo se da to nije jednostavan put i da za to treba ne samo dobra volja, nego i puno umješnosti , sposobnosti i posvećenosti jednom takvom zadatku. Posebno se vremenom pokazalo pogrešno mišljenje da ulaganje u otvaranje slobodnih zona ne zahtijeva velike troškove. Naime, projekti su se često teško implementirali na zemljištu koje je određeno za slobodnu zonu uz obećane olakšice tim prije ako su to bila izolovana mjesta. Istraživanja pokazuju da su, u onim slučajevima gdje su takve zone imale kopču sa domaćom privredom, imale mnogo više izgleda da se razviju, kao što je to primjer sa Južnom Korejom. Naime, iskustvo je pokazalo da takve zone trebaju dobru saobraćajnu povezanost sa globalnom privredom, zašto su bila potrebna velika ulaganja u razvoju lučkih pretovarnih i skladišnih kapaciteta, puteva, željeznica itd. Mnoge zone nijesu uspjele u Africi jer je bilo problema sa snabdijevanjem strujom, suviše velikom udaljenosti od luka itd. Dakle, same poreske i carinske olakšice bile su nedovoljne, čak i jeftina radna snaga. Organizacija biznisa zahtijeva dobre poslovne veze i logistiku sa tržištima na globalnom nivou. Ipak, zone daju najbolje ekonomske efekte ako su fokusirane na nisku preradu i imaju najveći uticaj kada su trgovinske barijere visoke (primjer Bangladeša i industrije odjeće).

U Crnoj Gori je pitanje otvaranja slobodnih zona jedno vrijeme bilo vrlo aktuelno, donošeni su zakoni i drugi propisi. Ambicije otvaranja slobodnih zona bile su prisutne ne samo za Luku Bar,nego i na drugim lokacijama u primorju i na sjeveru Crne Gore. Bilo je interesovanja, dobrih ideja ali i sumnjivih projekata sa ekološkog stanovišta, mada ni okolnosti u jednom periodu nijesu išle na ruku vezano za ratno okruženje u regionu.  

Nažalost, osim puno retorike, nikada se nije ovo pitanje osmislilo na način da zaživi jedan takav projekat koji je mogao biti značajan za našu zemlju. Možda dolazi vrijeme da se ponovo razmisli o pokretanju ovakvog projekta u Crnoj Gori.

Prof. dr Dragoljub Janković[1]

PROBLEMI BANKARSKIH KREDITA VEZANIH ZA ŠVAJCARSKI FRANAK SA OSVRTOM NA CRNU GORU

U poslednje vrijeme zajmovi u stranim valutama prema nehedžovanom (nezaštićenom od valutnog kursa) nebankarskom sektoru prisutan je u Evropi, prije svega u Istočno-evropskim zemljama, što je stvorilo velike kreditne rizike u bankarskom sektoru tih zemalja. Zajmovi u švajcarskim francima, tamo gdje su značajno prisutni, mogu da izazovu propast pojedinih banaka ako depresijacija domaćih valuta preventivno ne bude djelovala prema zajmoprimcima koji nijesu zaštićeni od valutnog rizika u servisiranju svojih kreditnih obaveza.

Švajcarski franak

U januaru 2015. god. švajcerska Centralna banka je jednokratnom odlukom povećala kurs švajcarskog franka tako da je u odnosu na mnoge valute povećan za preko 20%. Time je, mada ekscesno, nastavljen trend jačanja ove valute prema euru od izbijanja globalne finansijske krize, a potom i krize javnog duga u EU zoni. Ovo je izazvalo paniku na evropskim finansijskim tržištima kod zemalja kod kojih su bankarski kreditni portfolio u jednom dijelu vezani za ovu valutu kao garancija realnog zaduženja klijenata u nacionalnim valutama.

Kretanje kursa CHF/EUR u periodu od 1953. god. prikazuje grafikon. Istorijski posmatrano radi se o CHF valuti koja ima dugoročan uzlazni trend. Koliko je ova valuta dobra za investitore, toliko je rizična kao valutna klauzula kod kredita. Od izbijanja finansijske krize švajcarski franak je pokazao vrlo dinamičan rast, u nekim periodima praćeno naglim skokovima. Poznato je da kurs ove nacionalne valute utvrđuje Centralna banka Švajcerske koja je u januaru ove godine postala predmet istrage kontrolnih finanisjskih institucija Švajcerske i EU.

Švajcarska ekonomija je diversifikovana na više vrlo profitabilnih sektora (finansijski sektor, proizvodnja, turizam i drugo), tako da je njena valuta dugoročno stabilna i pokazuje snagu prema svakoj drugoj valuti koja slabi zbog ekonomske ili finansijske krize. Švajcarski franak, kada se koristi kao vezana valuta, može vrlo izvjestno biti špekulativna iz navedenog razloga. Ako banka koristi ovaj izvor finansiranja, u cilju izbjegavanja kursnih šokova morala bi koristiti hedžing tehnike da bi se zaštitila od prevelikog rizika promjene kursa švajcarskog franka. Jer, specifičnost švajcarskog franka je da može biti volatilan sa tendencijom naglih skokva uz zadržavanje na visokom nivou. Kurs ove valute nije fluktuirajući koji bi podlijegao dnevnoj ponudi i tražnji na deviznom tržištu – njega naime utvrđuje švajcarska Centralna banka. Kriza eura dovela je do velikog pritiska tražnje za ovom valutom što je upravo i uticalo na dinamičan porast kursa ove valute.

Zaposleni koji rade u švajcarskim firmama a žive u susjednim zemljama Euro zone, dobijajući plate u švajcarskim francima imali su početkom ove godine realno povećanje svojih primanja od 20% jednokratno zahvaljujući jačanju švajcarskog franka.

Zemlje centralne i istočne Evrope

Kredite sa valutnom klauzulom prema švajcarskom franku imaju zemlje: Mađarska 1,7 milijardi €, Rumunija 6 do 8% ukupnog kreditnog potencijala ove zemlje, Srbija oko 250 miliona € (84% kredita u stranoj valuti), Hrvatska 35,9 milijardi €,  Češka 42 miliona € i dr. Poljski hipotekarni krediti od 30,42 milijarde € čine 40% ukupnih kredita koji su vezani za švajcarski franak.

Slučaj Crne Gore

U Crnoj Gori je najviše kredita sa valutnom klauzulom prema švajcarskom franku odobrila je Hypo Alpe Adria banka tako da ima oko 500 korisnika kredita i 1.500 žiranata. Drastični slučaj nezavidnog položaja korisnika takvih kredita je sljedeći: kredit iz 2007. god. u iznosu od 120.000 €  za 7 godina vraćeno 86.000 € ali klijent i dalje duguje 170.000 €.

Poznato je da se klauzula vezivanja kredita za stranu valutu izvodi po osnovu originalnog zaduživanja u toj valuti ili radi zaštite pada realne vrijednosti nacionalne valute prema konvetibilnim valutama zbog npr. inflacije, duboke ekonomske krize ili nekog drugog krupnog razloga. Ako se banka zadužuje u konkretnom slučaju u švajcarskim francima,  dobro poslovanje joj nalaže da istovremeno koristi hedžing, tj. zaštitu od kursnog rizika nacionalne valute prema švajcarskom franku. O tom treba da vodi računa Centralna banka kroz svoju kontrolnu funkciju. Hedžovanjem, ovakva vrsta rizika se eliminiše ili znatno umanjuje s čime mora biti upoznat klijent, tj. krajnji korisnik kredita. Eventualne kursne razlike dobrovoljno bi u podjednakoj srazmjeri trebalo da snosi banka i klijent.

Ukoliko banka koristi denominaciju u švajcarskom franku iz nekog drugog razloga, a ne zbog originalnog zaduživanja u ovoj valuti, onda je to špekuklativno poslovanje koje ne bi smjelo da bude dozvoljeno. U tom slučaju može se postaviti pitanje zašto nije urađena adekvatna kontrola od centralne finansijske institucije. Naime, nacionalna valuta euro u Crnoj Gori je sama po sebi visoko konvertibilna valuta i ne zahtijeva nikakvo obezbjeđenje od slabljenja nacionalne valute kao što je to slučaj sa forintom, zlotom, krunom, kunom, dinarom itd.

Do sada ni jedna institucija u Crnoj Gori, prije sveg Centralna banka, banka, Vlada ili neka druga institucija ili organizacija, nije saopštila u javnosti decidno (bar koliko je autoru poznato) po kojoj osnovi je došlo do vezivanja kredita valutnom klauzulom za švajcarski franak.

Kako riješiti problem?

Postavlja se pitanje da li je ustavno da velike i moćne finansijske institucije daju zajmove klijentima koji su ranjivi na slučajne i eksterne faktore. To je u suštini špekulacija koja nije dozvoljena pravnim poretkom jedne zemlje. Principi Evropske direktive (br. 17 od 2014) obavezuje kod konverzije da se koristi kurs efektivnog dana tj. kada kreditne obaveze počnu da se obračunavaju. Ova direktiva ima za cilj da se osigura puna nadokanada žrtvama izloženim opasnostima of favorizovanih programa. Mada će ova direktiva biti primjenjiva tek od marta 2016. god. i pored toga nacionalno zakonodavstvo bi, prema mišljenju mnogih stručnjaka, moglo da uzme u obzir ovu direktivu i prije njenog stupanja na snagu kada postaje obavezujuća za nacionalna zakonodavstva EU.

Mađarski model (za 600.000 klijenata od 2.000.000 stanovnika) sastoji se u fiksiranju kursa forinte i švajcarskog franka u novembru mjesecu 2014. god. za potrebe otplate kredita vezanih za švajcarski franak. Međutim, svako propisivanje kursa valute zakonskim putem stavlja u neravnopravni položaj različite korisnike kredita jer među njima ima velikih ali i malih korisnika. Tu se stvara velika neravnopravnost u tretmanu te ovakvo administriranje suspenduje tržište. Na ovaj način i same banke međusobno posluju u neravnopravnim uslovima. S druge strane, bilo kakvi zakon o privatnoj nesolventnosti, kojim bi se oslobodili klijenti kreditnih obaveza, može dovesti do nediscipline u vraćanju kredita ili čak izbjegavanje otplate kredita.

Drastičan slučaj rješenja ovog problema je Island, koji je ukinuo valutnu klauzulu, proglasio je protivustavnom i protivzakonitom.

Generalno, najviše se preporučuje od strane stručnjaka da banaka sa klijentima tražiti rješenje ali svakako banka ne može svaliti sav teret rizika na klijente. U slučajevima ako su klijenti bili dovodeni u zabludu podrazumijeva se da bi sve valutne rizike snosila banka, što bi moglo da se dogodi kroz sudske presude.

Jedina pravična opcija u Crnoj Gori, za razliku od zemalja koje imaju svoju nacionalnu valutu koja nije euro, mogla bi biti da se kredit dobijen u eurima tako i otplaćuje i time valutna klauzula ukine, ali samo pod uslovom da kredit nije orginalno uzet od strane banke u švajcarskim francima.

Zabrinjava u Crnoj Gori da se u slučaju denominiranih bankarskih kredita u švajcarskim francima terete samo klijenti, da se banka ako se tako ustanovi zadužuje u valuti koja ima potencijal valutnog rizika bez preduzimanja zaštite od takvih rizika (hedžing) i da u svemu tome nema odgovarajuće kontrole regulatora.

---

[1] Dekan na Fakultetu za poslovne studije „Montenegro Business School“, Univerzitet Mediteran u Podgorici

Tema: procjena imovine

Prof. dr Dragoljub Janković
ovlašćeni procjenitelj IOPCG
http://www.iopcg.me/index.php/sr/ 


OPŠTINSKE KOMISIJE I PROCJENA IMOVINE

Poslednjih nekoliko godina vode se sudski sporovi u vezi procjena objekata i zemljišta u nekim opštinama u Crnoj Gori. Naime, sudi se članovima nekih opštinskih komisija koje su procijenile opštinske nekretnine, većinom su u pitanju zemljišta i placevi, koji su prodati ili ponovo kupljeni od strane opštine. Takođe, sporne su i neke procjene državnog zemljišta na kojima trebaju strani investitori da investiraju u gradnju turističkih objekata. Predmet sporenja je procijenjena vrijednost - da li je dobro urađena u smislu visine procijenjene vrijednosti, te da li je kao posledica toga nastala šteta za državnu imovinu u smislu da je suviše jeftino prodata, suviše skupo kupljena, odnosno suviše skupo priznata vrijednost privatnih kompanija koje su izgradile neki objekat ili infrastrukturu za potrebe opština.

Pitanje procjene nekretnina u mnogim zemljama regulisano je propisima koji se ne odnose samo na zakonska i podzakonska akta, nego su uspostavljeni i odgovarajući standardi koji se primjenjuju kod procjena. Tih standarda ima više i zavise od toga o kakvom se predmetu procjene radi i za koju svrhu. Takođe, uspostavljeni su standardi primejene procjene za različite vrijednosti koje se procjenjuju, kao što je tržišna vrijednost, hipotekarna vrijednost itd.

U praksi tržišnih ekonomija uspostavljene su udruženja procjenjitelja jer je za procjenu potrebno primijenjeno znanje koje objedinjava više uskostručnih oblasti iz ekonomije, građevinarstva, mašinstva, prava i dr. Procjene imovine, kompanija i biznisa neophodne su danas za mnoge svrhe kao što su prodaje, odnosno kupovine, određivanje učešća u vlasništvu kod nematerijalnih uloga, kolaterali itd. Praksa pokazuje da struka procjenitelja nije manje važna od struke računovođa i revizora.

Očigledno za procjenu materijalne i nematerijalne imovine i raznih pravnih entiteta potrebna su specijalistička znanja koja, uz teorijsko poznavanje, moraju biti konkretno primijenjena od strane procjenitelja iz čega proističe i konkretna procijenjena vrijednost koja se najčešće sopštava u nekom vrednosnom opsegu.

U Crnoj Gori poslije više od četvrt vijeka tranzicionog i, već čitavi niz poslednjih godina, postranzicionog perioda, nije došlo do regulisanja ove vrlo važne oblasti. Adekvatni propisi ne postoje, praksa se ne prati na odgovarajući način. Čak je i sama ova struka mnogima nejasna, jer sudovi koriste vještake koji u većini slučajeva nemaju potrebna znanja iz oblasti procjene. I pored toga, postoje nekoliko udruženja koja okupljaju procjenitelje. Jedno od njih je Institut ovlašćenih procjenitelja Crne Gore (IOPCG), koje je članica TEGOVA, organizacija koja okuplja nacionalna udruženja procjenitelja u Evropskoj Uniji. IOPCG je jedino udruženje koje u Crnoj Gori već 3 godine vrši stručnu obuku procjenitelja u trajanju od 3 mjeseca prema standardima Evropskog udruženja procjenitelja. IOPCG je, takođe, jedino udruženje i po tome što organizuje seminare i druge vrste skupova iz oblasti procjene koji su neophodni da njeni članovi svake godine obnavljaju i unapređuju svoja specijalistička znanja iz oblasti procjene nekretnina.

Kada se uzmu u obzir neke od gore navedenih činjenica vezanih za oblast procjene imovine, jasno je da procjena zahtijeva integrisana znanja procjenitelja, koji uz to, da bi dobili sertifikat ovlašćenog procjenitelja po standardima TEGOVE, moraju da imaju najmanje desetak procjena, čiji kvalitet prati udruženje kao što to radi IOPCG. Raznorazne opštinske komisije sastavljene od činovnika sasvim izvjesno ne mogu da odgovore zadatku kvalitetne i profesionalne procjene. Čak zbog nekompetentnosti mogu lako da postanu predmet manipulacija vezano za vrijednosti predmeta procjene na koja dokumenta stavljaju svoj potpis, a time i preuzimaju odgovornost, koja se pravno tretira kao krivična. Iluzorno je od opštinske ili neke druge komisije očekivati da mogu odgovoriti izazovima procjene, ukoliko njeni članovi nijesu ovlašćeni procjenitelji nekog kredibilnog udruženja procjenitelja, kakvo je na primjer IOPCG.

   

The Conference was held in Tirana (Albania). The topic of the conference was South East Europe As A Common Market.

Prof. Dr. Dragoljub Janković chaired together with the professors colleagues I Panel session. 

Room 103, 1st Floor, MUA Premises Chair: Prof. Dr. Dragoljub JANKOVIC / Dr. Rudina QURKU / Dr. Ivan CHANTEV / Dr. Ira ZOGA CODE TOPIC AUTHOR/S Time 103 The effect of macroeconomic factors on credit risk in the banking system of Albania Arta Asllani Rudina Qurku 09:35 – 09:45 107 Tax administration improvements and the accounting profession`s role. Hysen Cela 09:45 – 09:55 108 The regional trade as an impetus for the further economic development of the South East European countries Biljana Ciglovska Armen Kadriu 09:55 – 10:05 109 Albanian deposit system from 2001 till present Kristal Hykaj 10:05 - 10:15 110 Online marketing increases the possibility of success of businesses. Fatbardha Kadiu Romina Radonshiqi 10:15 - 10:25 111 Encryption techniques and digital singiature in RSA. Strong and diagnostic systems Festim Kodra Dolantina Hyka Marinela Shehaj 10:25 - 10:35 116 Inflation in Albania, consequence of imported inflation Alqi Naqellari Arjan Gjini Elona Shahini 10:35 - 10:45 117 Digitalization and electronic business. Challenges and risks for the Albanian economy Ferjolt Ozuni 10:45 - 10:55 10:55 – 11:25 Coffee Break 118 The offshoring impact on consumer choice Rudina Qurku Elona Hoxha 11:30 – 11:40 119 The importance of the audited financial statement in attracting foreign investors in private sector in Kosovo Leonora Rudhani-Haliti Hysen Ismajli Albulena Mustafa-Zatriqi 11:40 – 11:50 120 Regional trade and its impact on the Albanian economy. The Elona Shahini Altin Hoti 11:50 – 12:00 4 case of italy 121 Legislation amending and supplementing for the reorganization and bankruptcy of business organizations an important segment of modern economic development in Kosova Diamanta Sojeva 12:00 – 12:10 122 The effect of central European Free Trade Agreement – 2006: Evidence from Macedonian economy Florida Veljanoska Ramiz Merko 12:10 – 12:20 123 MFI restructuring as full bank service, challenge and necessity (NOA case) Etleva Dashi Natasha Hodaj Elton Muça Flora Merko Nertila Aeapaj 12:20 – 12:30 12:30 – 12:50 Conclusions

Prof. Dr Mustafa Aydin, Aydin University in Istanbul (Tirkey)

EURAS: http://www.euras-edu.org/; Mediterranean University of Albania http://www.umsh.edu.al/en

TEMA: Procjena vrijednost nekretnina / problemi sa hipotekama banaka u Crnoj Gori

Prof. dr Dragoljub Janković,

Ovlašćeni procjenjivač Instituta ovlašćenih procjenjivača Crne Gore IOPCG
www.IOPCG.me  

RAZLIČITE VRSTE PROCJENA NEKRETNINA I PROCJENA HIPOTEKA U CRNOJ GORI

Evropski standardi za procjenu vrijednosti

Knjiga Evropski standardi za procjenu vrijednosti 2012, 7. izdanje, koja je izdata od strane Asocijacije evropske grupe procjenitelja (TEGoVA)[1], sastoji se iz dva dijela: 1. Evropski standardi za procjenu vrijednosti i njihovu primjenu i 2. Zakonska regulativa Evropske Unije i procjena vrijednosti imovine.

U prvom dijelu odjeljak 1A su evropski standardi za procjenu vrijednosti koji se odnose na: definiciju tržišne vrijednosti, procjene koje nijesu zasnovane na tržišnoj vrijednosti, kvalifikacije procjenitelja, postupak procjene vrijednosti i sadržaj izvještaja o procjeni vrijednosti.

U drugom odjeljku Standarda 1B govori se o primjeni evropskih procjena vrijednosti. EVA1 standard odnosi se na procjenu vrijednosti imovine i imovinskih interesa u svrhu finansijskog izvještavanja. Međunarodni računovodstveni standardi (IAS) i Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja (IFRS), koji se primjenjuju na nepokretnu imovinu ili sredstva vezana za nekretnine, su: IAS 2 zalihe, IAS 11 ugovor o izgradnji, IAS 16 nekretnine, postrojenja i oprema, IAS 17 lizing, IAS 40 investicione nekretnine, IAS 41 poljoprivreda i IFRS 6 istraživanje radi procjene mineralnih resursa.

Evropski standardi definišu "procijenjenu tržišnu vrijednost kao procijenjeni iznos za koji bi sredstvo moglo biti razmijenjeno na dan procjene vrijednosti između zainteresovanog kupca i zainteresovanog prodavca, u transakciji pod tržišnim uslovima, nakon odgovarajućeg marketinga, pri čemu je svaka strana bila dobro obaviještena, te postupila promišljeno i bez prinude". Za razliku od procijenjene tržišne vrijednosti postoji više vrsta procjena koje nijesu tržišnog karaktera. Tako na primjer, "fer vrijednost je cijena koja bi se ostvarila pri prodaji sredstava, ili platila za prenos obaveza u redovnoj transakciji između zainteresovanih učesnika na tržištu, koji su u potpunosti upoznati sa svim relevantnim činjenicama i koji svoje odluke donose u skladu sa određenim ciljevima". Očigledno, ne očekuje se da mišljenje o fer vrijednosti bude uvijek isto kao mišljenje do kojeg se došlo na osnovu tržišne vrijednosti. Fer vrijednost je prihvaćena u Međunarodnim računovodstvenim standardima i koristi se definicija po kojoj je to cijena koja bi se mogla postići prilikom prodaje sredstava ili platiti prilikom prenosa obaveza u redovnoj transakciji između zainteresovanih učesnika na tržištu, na dan procjene. Kod finansijskog izvještavanja fer i tržišna vrijednost mogu biti identične vrijednosti. Međutim, ako interni revizor isključi mogućnost efekat potencijalne izgradnje za koji ne postoje urbanističke dozvole, fer vrijednost može značajno da se razlikuje od tržišne vrijednosti. U slučaju takvog isključenja buduće vrijednosti koje, inače, tržište može da vrednuje, fer vrijednost je u nekim slučajevima ipak jednaka tržišnoj vrijednosti na osnovu najviše i najbolje iskorišćenosti (HABU).

Vrste procjena

Evropski standardi kod procjene nekretnina razlikuju četiri vrste procjenih vrijednosti (procjena): Investiciona vrijednost, hipotekarna vrijednost, procjena osigurane vrijednosti i troškovi zamjene usljed amortizacije.

Investiciona vrijednost je vrijednost koju aktiva ima za vlasnika ili budućeg vlasnika, u svrhu pojedinačnog ulaganja ili poslovanja. Procjena investicione vrijednosti daje vrijednost za određenog investitora koja uključuje njegovu očekivanu stopu prinosa. Pošto se ne odnosi na hipotetičkog kupca ova procijenjena vrijednost ne pretpostavlja nikakvu razmjenu imovine između strana.

Hipotekarna vrijednost se određuje na osnovu procjene buduće utrživosti imovine zato se bazira na dugoročne aspekte vezano za uslove na lokalnom tržištu. Takođe, bazira se na trenutnoj upotrebi i alternativnoj upotrebi imovine i, pri procjeni, ne uzimaju se u obzir špekulativni elementi. Dakle, radi se o dugoročno održivoj vrijednosti obezbjeđenja kredita, koja se interno razmatra u banci pri odobravanju kredita (pitanja odnosa zajma i vrijednosti hipoteke, strukture amortizacije kredita, rok otplate, finansiranje i dr.). Hipotekarna vrijednost je osnov za bankarsku procjenu da li imovina pod hipotekom obezbjeđuje dovoljno osiguranja za zajam na duži period i zato se ne radi o trenutnoj vrijednosti.

Procjena osigurane vrijednosti treba da da iznos koji će obezbijediti odgovarajuće pokriće osiguranja nekretnine. U protivnom ukoliko je osigurana vrijednost manja od štete i finansijskog gubitka do kojeg je došlo prilikom realizacije rizika, osiguranik će trpjeti štetu koja se nadoknađuje.

Troškovi zamjene usljed amortizacije predstavlja trenutni trošak zamjene postojećeg sredstva njegovim savremenim ekvivalentom, uz usklađivanje po osnovu fizičke, funkcionalne i tehničke zastarjelosti.

Vrijednosti hipoteka u Crnoj Gori

Kada su u pitanju vrijednosti hipoteke u crnogorskom bankarskom sektoru, jedan od problema koji se javlja proteklih nekoliko godina jeste njihova procijenjena visoka vrijednost. Naime, u periodu buma (2006-2009. god.), kada je bio prosperitetni ciklus crnogorske privrede i velika kreditna ekspanzija banaka, možda najveća ikada, nekretnine (stanovi, kuće i zemljište) bili su najčešći oblici osiguranja datih kreditea zajmoprimcima, sektoru stanovništva i privrede. Procjene vrijednosti nekretnina vršene su primjenom tehnike tržišne procjene što se svodilo na procjenu imovine baziranim na podacima sa tržišta nekretnina. Dakle, trenutne tržišne transakcione cijene bile su inputi procjeniteljima i banke su takve procjene tražile. Pošto su cijene nekretnina bile u porastu zbog snažne tražnje (npr. uvoz je 2008. god. bio za preko milijardu eura veći u odnosu na 2014. god., posebno je veliki bio priliv stranih direktnih investicija) krediti su se odobravali na bazi cijena nekretnina na hiper rastućem tržištu nekretnina. Kriza je sa zakašnjenjem pogodila Crnu Goru, zapravo nekoliko godina od izbijanja globalne finansijske krize i krize javnih finansija u Evropi. Dolazi do pucanja "balona" tržišta nekretnina i opšteg pada tržišnih aktivnosti. na nekim segmentima tržišta cijene nekretnina su se prepolovile. Mnogi zajmoprimci (privreda i stanovništvo) našli su se u teškoćama pri otplati svojih kreditnih zaduženja. Aktivirane hipoteke na depresiranom tržištu nekretnina često nijesu mogle da povrate kreditne obaveze dužnika ako su uopšte mogle naći kupca. Osim toga, dodatna ponuda zajmodavaca još više je otežalo prodaje nekretnina čak i po vrlo niskim cijenama, što kod banaka nije moglo riješiti problem lošig dugova.

Mnogi ekonomisti su počeli kriviti loše procjene i procjenitelje. Bilo je mišljenja da procjene nijesu bile realne kada su rađene. Banke su počele preispitivati kvalitet procjena pogrešno poredeći sadašnje uslove sa ranijim. Čak su neke banke vršile reviziju procjena hipoteka kriveći procjenitelje da nijesu kvalitetno vršili procjene u vrijeme prosperitetnog tržišta nekretnina. Postavlja se pitanje ko je kriv za ovakvu situaciju. Očigledno, kako danas, tako i ranije, kada su vršene procjene, pristupa ovom pitanju nije adekvatan. Nedostatak upućenosti u krakter procjene nekretnina možda je glavni problem. Naime, procjenitelji vrše procjene prema zahtjevima klijenata (banaka) koji su tražili tržišne procjene nekretnina koje su uzimane za hipoteke. Dakle, banke nijesu tražile procjene nekretnina primjenom tehnika netržišne procjene koje se odnose na hipoteke, kako to reguliše EVA 2 Evropski standard za procjenu nekretnina. Vjerovatno bi danas bilo manje problema i gubitaka u poslovanju banaka da je korišćen upravo netržišna procjena nekretnina koja seodnosi na hipoteke.

Pitanje uređenosti vrlo važne oblasti kakva je procjena imovine i kompanija, i poslije skoro četvrt vijeka od kada se krenulo u tranziciju u tržišni model privređivanja, nije dovedeno do potrebnog nivoa u smislu regulisanja putem zakona i drugim propisima u Crnoj Gori. I pored toga što je oblast procjene ne manje važna od oblasti računovodstva i revizije, još uvijek nemamo adekvatne propise, a time i kvalitetno obučene procjenitelje, kao ni edukovane sve one pojedince iz raznih branši koji se u svom poslu direktno ili indirektno susreću sa procjenama. A to nijesu samo individualni kupci i prodavci, već i kompanije, banke, investicioni fondovi, državni organi, sudstvo i drugi organi i institucije.       

---

[1] U prevodu Instuta ovlašćenih procjenjivača Crne Gore (IOPCG) sa sjedištem u Podgorici

Prorektor Univerziteta CG Živko Andrijašević novi je predsjednik Savjeta za visoko obrazovanje, odlučila je Vlada na sjednici od 12.2.2015.god. 

Za članove Savjeta Vlada je imenovala  Dragana Vukčevića, sa Univerziteta Donja Gorica (UDG), profesore UCG  Ranka Lazovića,  Danila Nikolića, Anđelka Lojpura i  Janka Ljumovića, Dragoljuba Jankovića sa Univerziteta Mediteran, Rada Ratkovića sa Fakulteta za biznis i turizam, Svetozara Savića iz kompanije "13. jul - Plantaže",  Velimira Mijuškovića iz Privredne komore, pomoćnicu ministra prosvjete  Muberu Kurpejović, kao i predstavnike studentskog parlamenta oba univerziteta Dražena Gazivodu i Mariju Radunović.

Intervju za Portalanalitiku vezano za pitanje strateških dokumenata.


http://portalanalitika.me/clanak/175969/zasto-crna-gora-nema-strategije-privrednog-rasta

RTV ATLAS

Intervju za emisiju Exclusive RTV ATLAS

Intervju RTV Atlas (video)

Intervju listu Prosvjetni rad (str. 17) u o razvoju međunarodnog studija na Fakultetu za poslovne studije "Montenegro Business School", Univerzitet Mediteran u Podgorici

http://www.zuns.me/prosvjetnirad/

Intervju za Portal analitika 

http://www.portalanalitika.me/ekonomija/tema/166010-evropu-sjekiraju-kineske-pare