Tema: Slobodne ekonomske zone

SLOBODNE ZONE – ZABORAVLJENA PRIČA

Nedavno je Economist objavio članak o slobodnim zonama. Slobodne (bescarinske, izvozne) zone pojavile su se krajem 50-tih godina prošlog vijeka. Kao specijalne privredne zone predstavljaju  kombinaciju poreskih i carinskih podsticaja za pojednostavljivanje carinskih procedura i smanjenja regulacije. Uprkos različitim mišljenjima, često suprotnim,  o tome koliko slobodne carinske zone utiču na razvoj zemlje u kojoj se organizuju, danas 75% zemalja u svijetu imaju jednu ili više ovakvih zona. Taj broj se kreće oko 4.300 u svijetu. Štaviše, njihov dalji razvoj najavljuje se u mnogim zemljama. Tako na primjer, Indija svoje ambicije u ovoj oblasti najavljuje kao revolucionarne, japanski premijer priprema specijalnu strategiju za ove zone, mnoge zalivske zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka u kontinuitetu otvaraju nove, a Katar jeposlednji primjer. Kina je krajem 90-tih godina prošlog vijeka počela značajan rast svog izvoza prema svijetu upravo preko njihovih lukčkih slobodnih zona (Shanghai, Shenzhen).

Slobodne zone su se često smatrale kao sredstvo brzog razvoja jedne regije i čitave zemlje, tako da su se olako od strane političara smatrale kao pokretači razvoja i izvoza.  Smatralo se da je dovoljno uz brzo i lako određivanje potrebnog prostora, uspostaviti povoljne poreske i druge olakšice. Međutim, često u takvim okolnostima, dolazilo je do neuspujeha. Ispostavilo se da to nije jednostavan put i da za to treba ne samo dobra volja, nego i puno umješnosti , sposobnosti i posvećenosti jednom takvom zadatku. Posebno se vremenom pokazalo pogrešno mišljenje da ulaganje u otvaranje slobodnih zona ne zahtijeva velike troškove. Naime, projekti su se često teško implementirali na zemljištu koje je određeno za slobodnu zonu uz obećane olakšice tim prije ako su to bila izolovana mjesta. Istraživanja pokazuju da su, u onim slučajevima gdje su takve zone imale kopču sa domaćom privredom, imale mnogo više izgleda da se razviju, kao što je to primjer sa Južnom Korejom. Naime, iskustvo je pokazalo da takve zone trebaju dobru saobraćajnu povezanost sa globalnom privredom, zašto su bila potrebna velika ulaganja u razvoju lučkih pretovarnih i skladišnih kapaciteta, puteva, željeznica itd. Mnoge zone nijesu uspjele u Africi jer je bilo problema sa snabdijevanjem strujom, suviše velikom udaljenosti od luka itd. Dakle, same poreske i carinske olakšice bile su nedovoljne, čak i jeftina radna snaga. Organizacija biznisa zahtijeva dobre poslovne veze i logistiku sa tržištima na globalnom nivou. Ipak, zone daju najbolje ekonomske efekte ako su fokusirane na nisku preradu i imaju najveći uticaj kada su trgovinske barijere visoke (primjer Bangladeša i industrije odjeće).

U Crnoj Gori je pitanje otvaranja slobodnih zona jedno vrijeme bilo vrlo aktuelno, donošeni su zakoni i drugi propisi. Ambicije otvaranja slobodnih zona bile su prisutne ne samo za Luku Bar,nego i na drugim lokacijama u primorju i na sjeveru Crne Gore. Bilo je interesovanja, dobrih ideja ali i sumnjivih projekata sa ekološkog stanovišta, mada ni okolnosti u jednom periodu nijesu išle na ruku vezano za ratno okruženje u regionu.  

Nažalost, osim puno retorike, nikada se nije ovo pitanje osmislilo na način da zaživi jedan takav projekat koji je mogao biti značajan za našu zemlju. Možda dolazi vrijeme da se ponovo razmisli o pokretanju ovakvog projekta u Crnoj Gori.